Naš um je stvoren da nas čuva – nekad doslovno od lavova i zmija.
Danas više nema lavova (u životinjskom obliku) među nama niti živimo u plemenima koje će nas odbaciti u pustinju i nećemo preživjeti ako im se ne prilagodimo, no um i dalje stalno nešto brine i upozorava “Pazi ovo “A što ako ono? “Što će oni reć’?” itd.
Taj unutarnji alarm nekad je bio super koristan – štitio nas je od stvarnih opasnosti. Ali danas često reagira kao da je sve hitno i opasno, iako nije.
Um ne zna da više ne živimo u džungli.
Nije mu cilj da budemo sretni, nego da nas drži “sigurnima”. Samo u tom svom zaštitničkom deafault modu, često nas zarobi u stresu, brigama i negativnim mislima.
Zato ga je dobro s vremena na vrijeme dresirati. Ne palicom, nego sa zahvalnošću, svjesnim disanjem, prisutnošću i odmakom od misli.
Da se smiri malo.😎
Tako da možemo osjetiti ono što već sada imamo – mir, ljepotu, trenutak.